Srebrenica je gradić u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine sa mnogim, kako geografskim, tako i historijskim posebnostima koje su je činile privlačnom mnogim osvajačima od njenog osnivanja, pa do doba kojeg smo i sami svjedoci.

Veliko bogatstvo prirodnim resursima na jako suženom geografskom prostoru, među kojima ima i onih koji su jedinstveni u svijetu, povoljan geostrateški položaj i bogatstvo u različitosti kulturno-civilizacijskih tekovina napravile su od Srebrenice stalno poprište sukoba između onih koji su je željeli u svome posjedu. Pored svega u čemu je obilovala, Srebrenica je oskudijevala u onome što joj je bilo najpotrebnije - mir i sloboda.

Vraćajući se unazad, kroz vrijeme, teško je pratiti dokle sežu povijesne granice Srebrenice. Ne postoje jasni tragovi iz njene davne historije. Neka arheološka nalazišta ukazuju na to da su njeni počeci, u okvirima kakvim ih danas znamo, negdje između I ili II stoljeća nove ere. To naravno ne znači da ovi prostori nisu bili naseljeni i ranije. Zanimljivo, najveća otkrića su, u potrazi za "Argentariom", nastala u doba vladavine Austro-Ugarske monahrije. Postoje navodi da su područja gdje će nastati Srebrenica naseljavala Ilirska plemena Dindari u doba prije nove historijske ere.

Pojačane aktivnosti oko eksploatacije ruda, naročito olova i srebra, započeli su Iliri, a privučeni njihovim nalazištima, u ove su krajeve došli Rimljani, negdje u II stoljeću. Uz obalu rijeke Drine Rimljani osnivaju "Malvesiatium" (čije su ostatke arheolozi nedavno počeli detaljnije istraživati u Skelanima), a urbani dio onoga što će u III stoljeću prerasti u koloniju sa preko 30 000 stanovnika i dobiti naziv "Argentaria" (po nalazištima srebra) nazvan je "Domavium" (Momavium).

Za Rimsko Carstvo, kojim je u to doba (193. - 211. g. n.e.) vladao imperator Lucius Septimus Severus, Srebrenica je bila glavni centar za kovanje novca i rudarstvo za provincije Dalmaciju i Panoniju, ujedno i jedna od najvećih kovaonica srebrenog i zlatnog novca u Rimskoj imperiji uopšte. U njenoj blizini nalazila su se manja gradska naselja (današnja Voljavica i Skelani). "Argentaria" je imala terme, nakon što su Rimljani otkrili "čudnovatu crvenu vodu" koja ima ljekoviti učinak (Guber), gradsko kupatilo, vijećnicu, tržnicu, hram Jupitera.

Neki historijski izvori govore kako su Srebrenicu, padom Rimskog Carstva, kao i većinu drugih gradova u okolini srušila barbarska plemena (a tu se prije svega misli na Avare) koja su prodrla na područje Balkana.

Bosanski Franjevački red navodi u svojim izvorima kako su na području tadašnje Bosanske vikarije podigli crkvu Svete Marije u Srebrenici (navodi se 1291. godine), a svoju su novoosnovanu provinciju, koja je uključivala daleko širi prostor od same Srebrenice, nazvali po njenom imenu - Bosna Srebrena (ili Srebrenička). Provincija Bosna Srebrena do današnjeg dana egzistira na području Bosne i Hercegovine, a početkom devedesetih godina na mjestu nekadašnje crkve Svete Marije u Srebrenici izgrađena je katolička kapelica.

U srednjem vijeku Srebrenica ponovo izrasta u urbano naselje i dobija važnost kakvu je imala dok je bila dio Rimske Imperije. U to doba u Srebrenicu dolaze njemački rudarski stručnjaci Sasi, po kojima danas jedno srebreničko (rudarsko) selo nosi ime: Sase. Za vremena Bosne kojom je u tom periodu (1314. - 1353. godine) vladao ban Stjepan II Kotromanić, Srebrenica se po prvi put spominje pod ovim imenom u nekom pisanom dokumentu. Godine 1352. u Srebrenicu su došla dvojica dubrovačkih knjigonoša i zahvaljujući njihovim spisima imamo uvid u neke od detalja iz njene historije.

Dubrovnik je bio udaljen od Srebrenice desetak dana jahanja, a njegovi su izaslanici dolazili očigledno u potrazi za srebrom. Na to nam ukazuje činjenica da su knjigonoše nosile pismo Gruba Menčetića jednom srebreničkom zlataru, Dobri Bevenjutiću-Cibranoviću. Od samog svog nastanka Srebrenica nikad nije bila bez Dubrovčana – pa ni u najtežim ratnim vremenima, kada su oko nje vođene borbe novih i starih gospodara (Bosanci, Srbi, Mađari, Turci). Dubrovačka je (najprije lazarinska, a potom i antuninska) građanska obitelj Dobretnić (kasnije prozvana Latinica i Latinčić), porijeklom sa poluotoka Pelješca, obnašala dužnost knezova u Srebrenici - kao dubrovačkom rudarskom zakupištu (koloniji). Graditelji su crkve Sv. Nikole u Čaglju kod Srebrenice.

Srebrenički groši (grossi de Srebrenica) spominju se 1387. godine u dva navrata - Dubrovčanin Simon Dordić ostavlja testamentom, "Maloj braći" u Srebrenici (Franjevcima) znatnu sumu od 25 perpera, tj. 300 srebreničkih groša. U 1387. godini spominju se srebrenički groši, kao i to da je u Srebrenici postojala kovnica, a grad je bio u sklopu bosanske države. Bosni je Srebrenica godišnje donosila oko 30 000 dukata.

U doba vladavine bosanskog kralja Tvrtka I Srebrenica je doživjela najveći razvoj za vremena srednjevjekovnog. Bila je mjesto u kome se kovao novac bosanskoga kralja, a srebro, zlato i drugi metali iz srebreničkih rudnika u to su se doba izvozili širom Evrope. Bilo je razvijeno petnaestak raznih zanata, a ponajviše bijaše dubrovačkih zlatara, zatim krojača i podstrigača sukna.

Postojao je čak lokalni način ukrašavanja odjeće – "a modo di Srebrenica" (u predratno doba, devedesetih godina XX stoljeća, u Srebrenici je bila razvijena proizvodnja tekstila - "Vezionica"). Jedna od zanimljivosti je i da je Srebrenica jedini bosanski srednjovekovni grad u kojem je otkrivena kanalizacija ("Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi,...").

Od 1377. odnosno 1391. godine nema podataka o kovanju novca bosanskih vladara do 1436. godine. Te godine se pojavljuju groši (veliki groši) Tvrtka II i od tada se novac kuje sve do propasti bosanske države. Dugo vremena se postavlja pitanje gdje je bila kovaonica novca bosanskih vladara u prvoj polovici XV. vijeka, kada Srebrenica više nije bila u okvirima bosanske države.

Ugarski kralj Žigmun Luksemburški, u pohodu na Bosnu, osvaja Srebrenicu, a upravu nad njom povjerava 1411. godine srpskom despotu Stefanu Lazareviću. Lokalno stanovništvo, većinom pripadnici Crkve Bosanske (bogumili), biva izloženo u vrijeme njegove uprave strašnim torturama. Kovaonica u Srebrenici je obnovljena sredinom 1417. godine za vrijeme despota Stefana Lazarevića, a radila je i za vrijeme despota Đurađa Brankovića.

Kada je Srebrenica, jedno kratko vrijeme, ponovo pripala Bosni, u ljeto 1446. godine, u Dubrovniku se raspravljalo o kovnici bosanskog kralja u Srebrenici, ali nije poznato da li je ova uistinu proradila.

Nedugo potom, kao i u ostatak teritorije tadašnje Bosne, u Srebrenicu će doći Osmanlije. Srebrenica pada pod tursku vlast (pod upravom vazala Đurađa Brankovića) već 1440. godine. Period višestoljetnog prisustva turske vlasti na ovom području donijeće novu religijsku i kulturnu dimenziju, kao i nešto izraženije slobode propovijedanja vjere za franjevački red. Privrede što se tiče, isprva će doći do zapostavljanja rudarstva i stanovništvo će se okrenuti ka zanatstvu. Srebrenica će biti u sastavu Zvorničkog sandžaka, a sama će obrazovati oveći kadiluk. Međutim, ipak dolazi do obnove kovnice novca i ponovnog izrastanja Srebrenice u veliki grad.

Slabljenjem osmanske vlasti i uspostavom autonomne Kneževine Srbije u XIX stoljeću nastupa progon Bošnjaka iz Srbije, što povećava njihov broj u srebreničkom kraju. Turski vojnici će, po polasku iz Bosne, nakon što su izgubili ključne bitke protiv Austro-Ugarske, izazvati požar u Srebrenici i veći njen dio će tim požarom biti i uništen.

1878. godine Bosanski Vilajet potpada pod vlast Austro-Ugarske monarhije. Po dolasku nove uprave na ovim prostorima obnavlja se rudarstvo. Monarhija je imala posebno preduzeće za rudarstvo, a upravo će jedan od stručnjaka iz toga preduzeća, Ludwig Pogatschnig, napraviti značajna otkrića iz njene historije, iako je njegov cilj bio da otkrije stare majdane germanskih rudarskih stručnjaka. Oživljava i eksploatacija mineralnih izvora ("Crni Guber"), grade se novi putni pravci i upravne zgrade od kojih su neke očuvane sve do danas. U austrougarsko doba izvor je omogućavao proizvodnju oko 500 000 boca Gubera koji se izvozio širom svijeta.

Kao što je to bilo nebrojeno mnogo puta u njenoj historiji, Srebrenica ni ovaj put nije mogla ostati na stazama razvoja i mirnog života. Početkom Prvog svjetskog rata počela su i nova razaranja, koja su znatno oslabila grad i njegovu okolinu. U periodu Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije 1918. - 1941. godine Srebrenica potpuno stagnira. Prethodilo joj je uništenje uzrokovano napadima iz Srbije. Prestaju sa radom rudnici i izvoz ljekovite vode. Broj stanovnika drastično opada.

U periodu Drugog svjetskog rata 1941.-1945. godine Srebrenica ponovo strada. Vlasti Nezavisne države Hrvatske (NDH) su vršile odmazdu zbog djelovanja četničkog pokreta. Četnici (tzv. Vojska Kraljevine Jugoslavije u otadžbini) su u više navrata napravili masakr u Srebrenici. U više navrata muslimanska je populacija morala potražiti utočište u Zvorniku, u bijegu od četnika. Drugi svjetski rat doveo je do potpune destrukcije. Srebrenički partiznaski odred je, nakon mnogobrojnih pokušaja, uspio da 11. marta 1945. godine oslobodi Srebrenicu od Crne legije - ustaške milicije.

U doba SFRJ, Srebrenica je postepeno krenula ka razvoju privrede i infrastrukture. Uz pomoć Sovjetskog saveza (SSSR), pedesetih godina su obnovljeni rudnici oko Srebrenice. Dinamičniji razvoj potaklo je otvaranje industrijskih pogona koji su iskorištavali prirodne resurse u njenoj okolini, što je rezultiralo da se početkom devedesetih godina Srebrenica nađe među privredno najrazvijenijim opštinama tadašnje SR BiH.

Privreda se razvijala po osnovama eksploatacije resursa kojima je Srebrenica obilovala, prije svega ruda olova, cinka, boksita, srebra, te drvne i tekstilne industrije. U naselju Potočari otvaraju se tvornice za proizvodnju akumulatora, preradu finalnih olovnih proizvoda, pocinčavanje, automobilske dijelove, a u Zelenom Jadru proizvodnja građevinskog materijala i namještaja.

U blizini Srebrenice nalazi se 48 mineralnih izvora, a najjači među njima zove se Crni Guber. Crni Guber bila je jedina mineralna voda registrovana u SFRJ kao lijek, što je privuklo veliki broj ljudi sa raznih dijelova svijeta. U Srebrenici je u to doba podignuto i poznato lječilište, smješteno u predjelima bogatim šumom, a nazvano po njenom imenu iz rimskoga doba - Argentaria. Navedeno je dovelo do znatnog razvoja tzv banjskog turizma - ljekovite vode, čist zrak i netaknuta priroda. Okolne guste šume kriju i veliki broj divljači, za lovce posebno atraktivne medvjede i vukove koji lutaju divljinom sve do jugoistočnog dijela opštine. U Srebrenicu su zbog toga dolazili zagriženi lovci iz svih dijelova svijeta.

Srebrenica je zbog značaja svoje historije i privrede zauzimala posebno mesto u SFRJ i SR Bosni i Hercegovini, glavni grad SFRJ - Beograd i SR Bosne i Hercegovine - Sarajevo su u centralnim dijelovima grada imali ulice sa nazivom Srebrenička ulica. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, međutim, još jednom će Srebrenici oduzeti pravo da živi u miru...

1992. godine jedinice Jugoslovenske narodne armije, kojima je komandovano iz Beograda, zatim paravojne jedinice "Arkana", "Mauzera" i mnoge druge, zajedno sa lokalnim prosrpskim snagama, prije svega lokalnim pristašama Srpske Demokratske Stranke, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada i okolnih naselja protjerano je oko dvadeset hiljada Muslimana. Nakon što je pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpske snage su prisiljene da se povuku iz Srebrenice. Do kraja godine srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bez mnogo uspjeha. Početkom 1993. godine teritorij između Zvornika i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika sa tog prostora sklonio se na područje opštine Srebrenica.

Kada je potpisana demilitarizacija Srebrenice, te Rezolucijom Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a), u Srebrenici se zateklo preko 50.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije.

Iako su Ujedinjene nacije formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja juna 1995, kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Organizacije ujedinjenih nacija.

To je bio samo uvod u događaje koji će uslijediti - neviđen masakr nad civilima Bošnjacima u samo nekoliko dana, planirani genocid, nakon što su jedinice optuženog ratnog zločinca, Ratka Mladića zauzele Srebrenicu...

Sve je počelo jula 1995. godine . . .

Piše: Rusmir Gadžo (januar, 2010)

11.07.1995. Mnogo je onih kojima je poznat ovaj, za desetine hiljada nedužnih ljudi kobni datum, ali opet malo onih koji zapravo imaju pravu predstavu šta se u periodu prije i poslije njega dešavalo u Srebrenici i njenoj široj okolini. Priznanjem da bi bilo mnogo bolje da je ovaj tekst napisao kakav moj vršnjak, koji je srebreničku golgotu i lično iskusio. Ipak, smatrao sam korisnim da ono za čim sam lično tragao bude na korist i drugima. U nastavku će ukratko biti izložen hronološki slijed događaja od početka rata u Bosni i Hercegovini, pa do pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije i stravičnih zločina počinjenih nad bosanskim Muslimanima - Bošnjacima, u najvećem broju civilima, u periodu od samo nekoliko dana, naočigled cijelog svijeta.

 

GODINA 1992.

Prve korake u pripremanju ratnih dejstava na BiH čini Služba državne bezbjednosti Srbije, propagandom, koja 24.08.1989.godine objavljuje informaciju o ugroženosti Srba u Istočnoj Bosni, odnosno u općinama Srebrenica i Bratunac. Dana 1. marta 1992. godine, poslije Referenduma na kojem se 65% građana BiH (Muslimana, Hrvata i dijelom Srba) izjasnilo za samostalnost BiH, uslijedile su posljednje pripreme JNA i srpskih paravojnih snaga za napad na BiH. Poslije napada na Sarajevo, Evropska zajednica je 6. aprila 1992. godine priznala BiH, a dan poslije su to učinile i Sjedinjene Američke Države. Dana 21. maja 1992. godine BiH je primljena u Organizaciju ujedinjenih nacija.

Vojna kampanja Jugoslavenske narodne armije, uz podršku paravojnih plaćeničkih jedinica iz Srbije, krenula je sa sjeveroistoka - prvo u Bijeljini, a onda su uz rijeku Drinu redom zauzimani i etnički čišćeni gradovi: Zvornik, Bratunac, a potom je bio pokušaj da se isto učini i u Srebrenici. Izbrisati Drinu kao granicu za jednu novi i veliku, Srbiju. Najprije su predstavnici SDS-a i JNA dana 17.04.1992. u Bratuncu saopćili legitimnim predstavnicima vlasti Srebrenice da Srebrenica mora biti srpska, a potom je 18. aprila 1992. godine u Srebrenicu je stigao ultimatum.

Do toga dana, u opštoj panici, Srebrenicu je napustila većina njenih stanovnika, dok je svega oko 400 Srebreničana ostalo u gradu. Slabo naoružani pripadnici TO BiH i policije su se, skupa sa preostalim stanovništvom, povukli u okolne šume. Paravojne formacije ("Tigrovi" i "Beli Orlovi") iz Srbije, te domaći Srbi, pristaše SDS-a ušli su u nebranjen grad i držali ga pod okupacijom oko tri sedmice, sve do 9. maja 1992. godine kada je Srebrenica oslobođena. Veliku akciju protiv paravojnih formacija provele su u Potočarima snage predvođene Naserom Orićem. Združene snage pripadnika TO BiH i nekadašnjih pripadnika Milicije su nakon likvidacije lokalnog vođe SDS-a izazvale paniku među srpskim stanovništvom, koje je bježalo prema Bratuncu i prema Srbiji, tako da je bilo pitanje sata kada će Srebrenica biti oslobođena. U gradu je za tih par sedmica okupacije zapaljeno preko 80 privatnih kuća koje su pripadale Muslimanima i ubijeno (zapaljeno u vlastitim domovima) 27, uglavnom starijih ljudi i žena koji nisu htjeli napustiti svoje kuće i stanove.

Područje Srebrenice sa dijelovima susjednih općina Bratunac, Vlasenica, Zvornik i Rogatica (Žepa) je u prva dva mjeseca napada od strane JNA bilo potpuno izolovano. Muslimansko stanovništvo našlo se opkoljeno u 14 zasebnih enklava, u bezizlaznoj situaciji. Iako su bili bez legalnog rukovodstva i ikakve logistike stanovnici u okruženju bili su prinuđeni pružiti otpor. Do početka septembra 1992. godine došlo je do povezivanja enklava: Srebrenica, Žepa, Konjević Polje, Cerska i Kamenica. Prvi konvoj humanitarne pomoći ušao je u Srebrenicu u zimu 1992. godine.


GODINA 1993.

Od kraja 1992. godine, pa sve do prve trećine 1993. trajale su neprestane borbe. U tom periodu je površina koju su pomenute enklave zauzimale stalno mijenjala granice i površinu, a krajem januara dosegla je svoj maksimum, skoro 900 km2. Navedeni teritorij je obuhvatao prostore opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, a veća naselja koja je su mu pripadala, bile su sam grad Srebrenica, zatim Potočari, Nova Kasaba, Žepa, Konjević Polje, Cerska i Kamenica.

Konvoji sa hranom su redovno zaustavljani od srpskih civila i vojnih formacija u Bratuncu, Zvorniku, Han Pijesku i drugim mjestima, oduzimana je hrana ili su vraćeni nazad - u baze UNHCR-a. U toku zime 1992/93. godine zabilježeno je nekoliko slučajeva umiranja od gladi.

Krajem januara 1993. godine VRS (Vojska Republike Srpske) je krenula u ofanzivu napadajući prvo na Cersku i Kamenicu, a potom i na Novu Kasabu i Konjević Polje, napominjući kako je to znak odmazde za napad na srpsko selo Kravica. Ofanziva je trajala mjesecima, a teritorij koji je kontrolisala Armija BiH se znatno suzio i procjene su da je iznosio negdje oko 150 km2.

Navedeni događaji su natjerali stanovništvo iz ofanzivom pogođenih područja da spas potraži u Srebrenici, što će rezultirati velikom humanitarnom krizom, obzirom da će veliki broj ljudi, desetine hiljada, biti koncentrisani na na jako malom prostoru. Grad je bio toliko naseljen da su ljudi doslovno živjeli i spavali na ulicama, a neki su kopali zemunice i ostale alternativne vidove nastambi u okolnim šumama.

6. marta 1993. godine glavnokomandujući Zaštitinih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Filip Morion (Philipe Morillon) posjetio je Cersku i Konjević Polje koji su već bili iseljeni i pred zauzimanjem od strane VRS, u namjeri da se i sam uvjeri u napade. "Nisam namirisao smrt", izjavio je Morion nakon posjete. Njegova posjeta Srebrenici uslijedila je 11. marta, u pokušaju da dogovori bilo kakav prekid vatre, pošto se uvjerio preko svojih podanika, koji su iza njega ostali na područjima Cerske i Konjević Polja, da je sve ipak mirisalo, samo na smrt. U Srebrenici se zadržao sve do 28. marta, povremeno izlazeći iz grada na pregovore o eventualnom prekidu vatre, čak i do Beograda. Pred okupljenim narodom, koji mu nije dao da ih napusti, ispred zgrade pošte u Srebrenici, obratio im se riječima:

Od 20. marta, kamionima UNHCR-a koji su dovozili humanitarnu pomoć u Srebrenicu, u povratku su evakuisani žene, djeca i stare osobe. Do polovine aprila, na hiljade njih je došlo do Tuzle. U velikim gužvama, na putu do Tuzle, u kamionima UNHCR-a je u toku transporta desetine osoba (najviše djece) smrtno stradalo, najčešće gušenjem. Evakuacija je obustavljena nakon burne reakcije lokalne vlasti u Srebrenici, kao i samog vrha Republike BiH koji je optuživao UN da potpomaže etničko čišćenje.

Vojne akcije VRS, uz zračnu i artiljerijsku podršku iz Srbije, intenzivirane su od 6. aprila. Napadi su dolazili sa svih strana. Počeli bi žestokom artiljerijskom paljbom, pa bi potom, nakon što bi očistila teren, VRS poslala pješadiju da zauzme ciljani teritorij. Međutim, uprkos nedostacima u materijalno-tehničkim sredstvima, odbrana Srebrenice nije popuštala. Dok je general Morillon boravio u Srebrenici, granatiranja samog grada nije bilo.

Plašeći se da propada prekid vatre koji je on dogovorio i da tragedija još uvijek može zadesiti Srebrenicu, general Morillon je ponovo krenuo ka Srebrenici 6. aprila. Naredio je da ga prati 120 kanadskih vojnika UN-a iz Tuzle. General je zaustavljen na Sokocu, pedeset kilometara van Sarajeva, gdje mu je nakon sedam sati pregovaranja rečeno da ostavi tri vozila iza. Nastavljajući sa dva vozila on je stigao tek do Zvornika. Tamo ga je okružila gomila razbješnjelih srpskih udovica koje su blokirale njegov prolazak i koje su ispisale na vozilima UN-a riječi "Morillon Hitler". Nakon sati i sati čekanja, general Milovanović je stigao helikopterom i izvukao Morillona iz gomile. Milovanovićev helikopter je zatim odvezao Morillona na liniju fronta na Capardama, odakle je on morao pješice kroz "ničiju zemlju" da bi stigao u Tuzlu.

U nemogućnosti da prodre bliže gradu, VRS je počela konstantno da granatira Srebrenicu i njenu okolinu. Napadi su često izvođeni i iz zraka - uz upotrebu avijacije. U tim zločinima iz daljine stradavalo je mnogo civila, gotovo svakodnevno. Najtragičniji zločin u tom periodu desio se 12. aprila 1993. godine, kada je od posljedica granatiranja na igralištu ispred srednjoškolskog centra, na licu mjesta poginulo 56, a teško ranjeno 87 osoba, dok je dvadesetak bilo lakše ranjeno.

"Najtužniji dan tokom 1993. godine u Srebrenici bio je 12. april. Tada je agresor uzeo 56 života mlađih ljudi u Srebrenici. Svi oni su toga dana u želji da se malo opuste izašli na sportsko igralište ispred srednjoškolskog centra u Srebrenici. Sa četničkih položaja na Zalazju ispaljeno je nekoliko granata. Dvije su pale na sportske terene gdje su se mladi zabavljali. Oko 13 sati, kada je počelo granatiranje, nalazio sam se kod stanice milicije u Srebrenici. To je nekih 250 metara od mjesta masakra. Sklonio sam se u podrum jedne kuće i kada je granatiranje prestalo. Krenuo sam prema kući. Čuo sam vrisak i plač. Prilazeći igralištu slutio sam šta se desilo. Prizor je bio užasan.

Raskomadana tijela su bila razbacana na sve strane. Došla su dvoja kola, sanitet i kamion za prevoz hljeba kojeg je vozio Ramo zvani "Hljebara". Ubacivali smo teške ranjenike u vozila. Jednoj osobi smo vraćali crijeva u stomak i onda je ubacili u kola i odvezli u bolnicu. Raskomadana tijela ubijenih sakupljali su njihovi najbliži po igralištu. Bolnica je bila puna ranjenika. Mnogi su ležali na hodnicima. Amputacije su vršene ručnom pilom bez anestezije." [4]

Kako je vrijeme odmicalo VRS je bila sve bliža gradu, a napadi sve intenzivniji. Najkritičniji period bio je između 15. i 18. aprila, kada su vojnici VRS došli na samo par kilometara od grada. Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine donosi Rezoluciju 819, kao hitnu mjeru koja definiše da grad Srebrenica i njegova okolina predstavljaju "zaštićenu zonu", što znači da ona treba biti "izuzeta od svakog oružanog napada ili bilo kog drugog neprijateljskog čina".

U brzom donošenju odluke, što je bilo potrebno zbog opasnosti da grad padne, Vijeće sigurnosti se složilo da se stvori zaštićena zona, a da pri tome nije bilo precizirano koja "zona" je to bila i kako se njena sigurnost može ostvariti. Generali Valgren (Wahlgren) i Morion (Morillon) imali su velikih poteškoća objašnjavajući Rezoluciju i radeći na njenoj praktičnoj primjeni.

Kanadski bataljon UN-a, predvođen Morionom kreće prema Srebrenici sa velikim konvojem, ali biva zaustavljen od strane VRS. Morion i njegovo osoblje izražavaju oštar protest, a jedan od oficira UN-a započeo je verbalni konflikt sa vojnikom VRS koji je čuvao punkt na kojem su bili zaustavljeni. Izgledalo je kao da će taj konflikt eskalirati u oružani sukob snaga UN-a i VRS, međutim, kratko potom general Morion je izvršio pritisak na zapovjednike i našao diplomatsko riješenje. Blokada UN-ovom konvoju biva uklonjena i nastavlja se put ka Srebrenici. Kanadski bataljon, sastavljen od 143 vojnika, došao je u Srebrenicu 18. aprila s ciljem da izvrši demilitarizaciju "zaštićene zone" i pobrine se da mir u njoj bude održan. Demilitarizacija je zvanično, iako nikad u potpunosti, završena 5. maja 1993. godine, kada je general Morion posljednji put boravio u Srebrenici. Teško i značajan dio lahkog naoružanja vojnika Armije RBiH, stavljeno je pod kontrolu UN-a i bezbjednost nad Srebrenicom preuzele su snage UNPROFOR-a.

Nedugo potom, ofanzivna dejstva VRS su utihnula, ali nisu i potuno prekinuta, a humanitarna kriza je znatno ublažena nešto redovnijom isporukom humanitarne pomoći UNHCR-ovim konvojima.

GODINA 1994.

Krajem januara 1994. godine, prvi dijelovi zračno-mobilnog bataljona od 1.170 vojnika iz Nizozemske stigli su u Bosnu i Hercegovinu, na aerodrom Dubrave, u blizini Tuzle. Oko 570 holandskih vojnika (DUTCHBAT) 5. februara 1994. je došlo kao zamjena za 143 kanadska vojnika koji su bili u Srebrenici od aprila 1993. godine. U rotaciji su trebale biti švedske trupe iz sastava Nordijskog bataljona, ali tadašnji premijer švedske Vlade nije dao dozvolu za njihovo slanje u Srebrenicu. Ustvari, jedina zemlja koja je uopšte ponudila zamjenske snage za UNPROFOR bila je Kraljevina Nizozemska, želeći da bude primjer ostalima. "Zaštićena zona" obuhvatala je prostor radijusa oko 50km, a procjenjuje se da je na oko 150km2 živjelo oko 40-50 hiljada ljudi. Granice enklave nisu bile jasno precizirane Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti, što je uvijek predstavljalo izvjesnu opasnost. Bez obzira na već pomenutu prenaseljenost, humanitarna situacija se znatno poboljšala početkom ove godine. Demilitarizacija je donijela jedno olakšanje - prekid borbi i više hrane.

"Nešto bolji dani došli su poslije demilitarizacije Srebrenice. Bilo je više hrane, radio-amateri su uspostavili vezu sa svijetom, osposobili smo stari vodovod u Srebrenici i napravili mini-centrale na rijeci čime smo dobili nešto struje za sijalicu i radio. Napokon smo ostvarili kontakt sa civilizacijom." [5]

U Srebrenici su od međunarodnih organizacija djelovali: Ljekari bez granica (MSF iz Belgije), Međunarodni komitet crvenog krsta (MKCK - ICRC), UNHCR, Švedska agencija za međunarodni razvoj (SIDA)...

Već u aprilu je zbog opasnosti po avione obustavljen "air drop" (počeo u martu 1993. godine) humanitarne pomoći iznad područja enklava Srebrenice i Žepe. U akcijama dobavljanja humanitarne pomoći iz zraka sudjelovali su vojni teretni avioni francuske, njemačke i američke vojske (u sastavu NATO-a).

Međunarodni diplomati su u ovom periodu ozbiljno prijetili srpskim snagama napadom iz zraka, ukoliko se ne obustavi napad na ostale zaštićene zone (Rezolucijom 824 UN-a bile su to Sarajevo, Žepa, Goražde, Tuzla i Bihać). VRS je i dalje nastavljala sa napadima, a onda je uslijedio masivan napad iz zraka na srpske položaje, posebno oko Sarajeva. U znak odmazde, zarobljen je veliki broj UN vojnika i prijetilo se njihovom likvidacijom ukoliko se zračni napadi nastave. To je bio i prvi znak da predstoje veći problemi i da UNPROFOR više nema nikakav autoritet...

Pred kraj godine konvoji humanitarne pomoći su bili sve rijeđi, jer su bili zaustavljani i nerijetko vraćani od strane VRS. Teška zima će iscrpiti i minimalne rezerve kod stanovništva "zaštićene zone". Uslijed velike naseljenosti, a u cilju obezbjeđivanja smještaja za stanovnike "zaštićene zone", Švedska vlada je uputila ekipu građevinskih stručnjaka i omogućila izgradnju izbjegličkog kamp-naselja u selu Slapovići, jugoistočno od grada Srebrenice. "Swedish Shelter Project", kako je projekat bio nazvan, bio je predviđen za oko 3000 osoba.

GODINA 1995.

Stanovnici enklave su prošli kroz tešku i nezapamćeno hladnu zimu. Granatiranje Srebernice i njene okoline neko vrijeme je utišalo. Razlog je bio četveremjesečno primirje, potpisano početkom godine. VRS se odlučila, dok primirje ne istekne, za jedan drugi vid ratovanja - osim što su bili blokirani redovni konvoji UNHCR-a, koji su dovozili humanitarnu pomoć (najosnovnije namirnice) sve češće se blokiraju i kovoji koji direktno opskrbljuju holandski bataljon UNPROFOR-a.

U Srebrenicu je 18. januara stigao DUTCHBAT 3 bataljon, sačinjen od 600 vojnika, od kojih je prva polovina bila "podrška" i medicinsko osoblje, a ostatak je sačinjavala pješadija (vojnici u užem smislu). U isto vrijeme, VRS je spriječila dobavljanje goriva za vozila vojnika UN-a, pa su se patrole obavljale pješice, a broj osmatračnica (OP - observation posts) povećavao, kako bi se pokrio što veći teren. Njihov zapovjednik, potpukovnik Ton Karremans, pisao je žalbe svojim nadređenima i Sekretarijatu UN-a, u nekoliko navrata, upozoravajući kako će uslijediti humanitarna katastrofa, ukoliko UN ne reaguje odlučnije. Napomenuo je kako teški dani čekaju i stanovništvo i vojnike Mirovnih snaga UN-a, upozoravajući kako neće biti šanse za bilo kakav otpor ili čuvanje mira, ukoliko do napada dođe, uslijed nedostaka hrane, goriva i materijalno-tehničkih sredstava u DUTCHBAT-u. Nastali su veliki problemi sa raspodjelom humanitarne pomoći, jer je očigledno jedan dio vojnog kruga, koji je bio prisutan uprkos demilitarizaciji, prisvajao dobar dio pomoći pristigle konvojima UNHCR-a. Teška humanitarna situacija bila je uzrok i mnogobrojnim pokušajima individualnog prebjega stanovništva u pravcu Tuzle, što je nerijetko imalo i tragičan - fatalan ishod. Čitave porodice bi krenule na put ka Tuzli, međutim, neke od njih bi naišle na zasjede i nikad ne bi dostigle svoj cilj.

-

Broj vojnika UNPROFORA iz sastava holandskog bataljona je opadao, jer onima koji su otišli na dopust VRS nije dozvolila povratak u "zaštićenu zonu". Do početka jula, oko 180 vojnika iz sastava DUTCHBAT 3 je nedostajalo. Misija Zaštitnih snaga UN-a u Srebrenici imala je dvije baze:
Charlie - štab bataljona (HQ) i logistika - smještena u Fabrici akumulatora u Potočarima,

Bravo - smještena u tekstilnoj fabrici "Vezionica" na samom ulazu u Srebrenicu,

te trinaest osmatračnica: Alpha, Delta, Echo, Foxtrot, Hotel, Kilo, Mike, November, Pappa, Quebec, Romeo, Sierra i Uniform.

Sredinom juna mjeseca, sve borbene aktivnosti VRS na područjima "zaštićenih zona" su prestale, iz razloga što su se silovite borbe vodile na drugim ratištima širom BiH. Komanda AR BiH naređuje borbena dejstva pripadnicima 28. divizije, najvjerovatnije kako bi smanjila pritisak na ostalim ratištima. Napad se vrši na zapadu enklave, uz veliki ratni plijen. Srbi su tvrdili da, pošto mirovne trupe UN-a nisu razoružale bosanske snage u Srebrenici, a ove druge su nastavile da upadaju u srpska sela, "zaštićena zona" više nije zaštićena zona. Srbi imaju pravo da tamo uđu i sami "demilitariziraju" to područje.* To će biti jasna naznaka za ono što će uslijediti...

"Krivaja 95", naziv je planirane vojne operacije kojom je VRS zauzela "zaštićenu zonu", Srebrenicu. Operacija je bila u teritorijalnoj nadležnosti Drinskog korpusa VRS, pod vodstvom Radoslava Krstića, a po početku napada njom je komandovao direktno Ratko Mladić. Bezrezervna je pomoć stigla iz Srbije, od Užičkog korpusa, kao i od mnogobrojnih paravojnih formacija uključenih u sastav vojske ili policije te zemlje.

Uvod u tragediju svjetskih razmjera srpska vojska napravila je 3. juna, kada je, u namjeri da stekne kontrolu nad putem koji je povezivao Skelane i Miliće, krenula u osvajanje najjužnije postavljene osmatračnice - "Echo". Vojnici Zaštitnih snaga UN-a bili su primorani da je napuste. Njihov komandant, potpukovnik Karremans, šalje pismo svojoj Vladi, iznoseći detalje ovog incidenta i naglašavajući složenost situacije kao i približavanje humanitarne katastrofe po njegove vojnike i stanovništvo. Demoralisani vojnici DUTCHBAT-a mislili su samo o tome kako što prije napustiti Srebrenicu; mnogi su se pitali ima li njihovo prisustvo svrhu. Polovinom jula, Ukrajinski bataljon trebao ih je zamijeniti, ali,...

Iz višecijevnog bacača raketa (VBR), u četvrtak, 6. jula u 03:15, na Srebrenicu je ispaljeno 6 projektila. Nedugo potom, počela je žestoka paljba oko osmatračnica Foxtrot, Uniform, Sierra i Kilo, u najjužnijim dijelovima enklave. Slijedećeg dana, u petak - 7. jula, granatiranje se nastavilo, a najintenzivnije je bilo oko osmatračnice "Foxtrot", koja se nalazila na vrhu Javor, na 836 metara nadmorske visine. Toranj je oštećen, kao i protutenkovski sistem instaliran na njegovom vrhu. Dan koji slijedi, subota - 8. jula, značio je i početak ofanzive VRS na Srebrenicu. Negdje oko podne, dva tenka su neprestano granatirali područje oko ove osmatračnice, da bi naposlijetku postigli i direktan pogodak. Nakon jednog sata, srpski su vojnici razoružali vojnike u osmatračnici Foxtrot, opljačkali njihovu opremu, a tek nakon kraćih pregovora im je dozvoljeno da krenu prema Srebrenici. Nedugo potom, uslijedilo je zauzimanje osmatračnice "Uniform", koja se nalazila nešto zapadnije. Holandski vojnici iz ove osmatračnice predali su se VRS. U nedjelju - 9. jula, već je bilo jasno da se napadi neće zaustaviti. U ruke srpskih vojnika pala je osmatračnica "Sierra". Između osmatračnica "Kilo" i "Delta" nalazilo se izbjegličko kamp-naselje u selu Slapovići ("Swedish Shelter Project"). Obzirom na osvajanja prethodnih, očekivalo se da će i ove dvije osmatračnice biti napadnute. Na stotine ljudi je napuštalo kamp-naselje i hrlilo ka Srebrenici. Osmatračnica "Kilo" doživjela je istu sudbinu kao i prethodne tri. Naredna je bila osmatračnica "Delta", ali je njen komandant preduhitrio napad i evakuisao vojnike, ne želeći ih predati VRS.

Uvidjevši kako situacija više nije pod kontrolom, komanda DUTCHBAT-a šalje u ponedjeljak - 10. jula, u nekoliko navrata, zahtjev za blisku zračnu podršku (CAS - Close Air Support). Avioni NATO-a su već odavno bili pripremljeni za operaciju "Plavi mač" ("Blue Sword"), čekala se samo dozvola, znak, bilo što, na relaciji general Žanvije (Janvier) - Akaši (Akashi) - Vijeće sigurnosti. Međutim, general Žanvije previše je oklijevao, a vremena više nije bilo. Ustvari, već je bilo kasno. Razmjena ultimatuma između UN-a i VRS, koja je uslijedila, nije donijela nikakvo poboljšanje situacije. Snage UN-a su prijetile da će iz zraka bombardovati artiljeriju VRS, dok je VRS prijetila likvidacijom zarobljenih holandskih vojnika. Granatiranje Srebrenice prestalo je negdje u večernjim satima.

11. jula 1995. godine, oko 07:00h, najavljeno je izvođenje operacije "Plavi mač" na oko četrdeset ciljeva oko Srebrenice, ukoliko se vojska VRS ne povuče. Potpukovnik Karremans je o ovoj akciji obavijestio Ratno predsjednišvo Srebrenice, na kasnom sastanku prethodne večeri. Oko šezdeset aviona, raznih namjena, krenulo je prema "zaštićenoj zoni" u 06:00h iz baze NATO-a u Italiji. Predviđeno je da bi do 06:50h već bili iznad Srebrenice. Tako je i bilo. Holandski vojnici su gledali prema nebu, očekujući akciju, ali ništa se nije dešavalo u 07:00h. Niti sat poslije. Niti sat nakon toga. Prošao je još jedan sat, ali nije bilo akcije iz zraka.

Negdje oko 11:00h počeo je novi napad VRS-a na Srebrenicu. Avioni NATO-a su se već od 11:30h povlačili nazad u bazu. Srebrenicu su "čuvali" samo blokadni položaji DUTCHBAT-a uspostavljeni dan ranije, međutim, kada su se našli pod direktnim udarom tenkovske paljbe VRS-a, odlučili su se povući prema Potočarima. Bujica naroda je krenula ka Potočarima, hiljade ljudi, a veliki broj njih bio je već u krugu "Vezionice" - baze "Bravo". Počelo je granatiranje baze "Bravo", sa prvim civilnim žrtvama. Nastala je velika panika, ne samo među izbjeglicama, nego i samim vojnicima UN-a. Holandski vojnici odlučuju evakuisati ranjenike u bazu "Charlie" u Potočarima. Uplašeni narod, vidjevši da UNPROFOR napušta bazu, hrli prema kamionima, u želji da izbjegne sigurnu smrt. Ljudi su bili u kamionima, na njihovim krovovima, obješeni svuda po karoseriji. Neprestano je tražena zračna podrška, a tek oko 14:30, nakon što je baza "Bravo" skoro ispražnjena, a Srebrenica ostala pusta, general Žanvije donosi naredbu:

"Preporučujem da UN odobrenje za izvršenje misije "Plavi mač" bude izdato za napad na sve snage koje napadaju blokadne položaje UN-a južno od Srebrenice i na teška oruđa za koja se utvrdi da gađaju položaje UN-a u gradu Srebrenici." [7]

Iznad Srebrenice su bila dva holandska F-16 aviona. Navođena komandosima iz grupe za taktičko navođenje na zemlji, žena-pilot je uništila jedan tenk, a drugi oštetila. Primjećeni komandosi su se nakon toga našli na udaru žestoke paljbe od strane VRS i bili prinuđeni da se povuku. Petnaestak minuta poslije, iznad Srebrenice su bila dva američka F-16 aviona, čiji je zadatak bio uništavanje teške artiljerije oko Srebrenice. Navođeni su drugim timom za taktičko navođenje, zelenim dimom, ali piloti nisu uočili dim i vratili su se u bazu nakon neuspjele misije. Čekalo se potom na dolazak bombardera, ali je onda iz Bratunca stigao ultimatum: ili će zračni napad biti obustavljen ili će vojnici UN-a, koje je VRS držala kao taoce u Bratuncu, biti ubijeni. U Centar za koordinaciju zračnih operacija u Vicenzi hitno je stigla naredba da se zračni napadi obustave. Rijeka izbjeglica još uvijek je žurila prema Potočarima. Baza "Bravo" je napuštena. Negdje oko 16:00h - sa južnog prilaza, u Srebrenicu su ušle snage Drinskog korpusa VRS, predvođene Krstićem i Mladićem.

 

[Ratko Mladić - komandant VRS - optuženi ratni zločinac, haški bjegunac] [8]

GENOCID

 

Očekujući zaštitu vojnika UNPROFOR-a, negdje između 20 i 30 hiljada izbjeglica došlo je, sa svih strana, u krug fabrike akumulatora, njenu okolinu, te u krugove i hale ostalih fabrika industrijske zone u Potočarima. Procijenjuje se da je među njima bilo preko 2000 muškaraca - civila, uglavnom dječaka i staraca. Cijelom dolinom vladali su strah i panika. Bio je to prostor u kome će srpski vojnici započeti neviđena zvjerstva nad prisutnim muškarcima, tek rođenom djecom, djevojkama,...

Komandant holandskog bataljona, potpukovnik Karremans, dobio je zahtjev od Ratka Mladića, da se pojavi na sastanku u Bratuncu, u hotelu "Fontana", da bi se pregovaralo o sudbini stanovništva. Nakon prvog sastanka, na kome je glavnu riječ vodio komandant VRS, koristeći uglavnom optužbe i prijetnje prema vojnicima UN-a, Mladić je zahtjevao da se Karremans vrati sa predstavnikom izbjeglica. Nekoliko sati poslije, Holanđani su se vratili u Bratunac, na novi sastanak, a sa njima i predstavnik izbjeglica. Mladić je odmah uputio zahtjev da se preda oružje, govoreći kako garantuje život onima koji to učine. Karremans je, s druge strane, uporno govorio kako je zabrinut za hiljade ljudi koji se nalaze oko njegove baze u Potočarima i tražio obustavu vatre, međutim, malo šta da je mogao učiniti u njihovu korist. Mladić je zaključio sastanak najavljujući kako će vatra biti obustavljena na sutrašnji dan, 12.07.1995. godine oko 10:00h, te zahtijevajući novu delegaciju koja će moći da osigura predaju oružja, pošto je prisutni predstavnik Nesib Mandžić, rekao da ne može preuzeti odgovornosti u ispunavanju zahtjeva VRS. Na dan kada je Srebrenica pala u ruke VRS, 11. jula 1995. godine, između 12 i 15 hiljada muškaraca okupilo se na prostoru između sela Šušnjari i Jaglići (sjeverozapad), u čijoj je blizini bila i osmatračnica "Mike". Procjene su da je trećina od toga broja pripadala jedinicama 28. divizije ARBiH, a ostatak su bili civili, koji su znali da bi njihovim životima bio kraj, ukoliko bi se predali srpskim vojnicima. Formirala se nepregledna kolona, koja je imala za cilj da se pokuša probiti preko nepristupačnih brdsko-planinskih terena, preko šume, do teritorija koje su bile pod kontrolom 2. korpusa ARBiH. Međutim, nije veliki broj onih koji su to uspjeli,...

 

Slijedećeg dana, u srijedu - 12. jula 1995. godine, negdje oko 10:30h, nova, tročlana delegacija pregovarača, uz prisustvo holandskog komandanta i par vojnika UN-a - vezista u pratnji, sastala se sa Mladićem, kako bi se dogovorila evakuacija stanovništva na područja pod kontrolom ARBiH. Mladić je odmah jasno dao na znanje da će muškarci i žene biti odvojeni u konvojima, ustvari, muškarci će biti peta i posljednja grupa, koja će prije evakuacije biti ispitana radi otkrivanja "ratnih zločinaca".

Egzekucija muškaraca, tek rođene djece, silovanje djevojaka i žena, naočigled prisutnih, naočigled onih koji su se obavezali da će zaštiti "sigurnosnu zonu" - naočigled vojnika UN-a, počela je odmah po dolasku vojnika iz pravca Bratunca. Srpski vojnici su, čuvajući "tradiciju" svojih predaka - Vojske Kraljevine Jugoslavije u otadžbini, egzekucije u Potočarima, na licu mjesta, vršili uglavnom klanjem. Neki od njih bili su odjeveni u uniforme vojnika UNFORFOR-a, te se vozili u UN vozilima koja su par dana ranije zarobili.

Jedna žena je sjedila pored puta ispred žičane ograde fabrike gdje smo bili smješteni i držala je dijete na krilu. Ljuljuškala je dijete koje nije imalo ni godinu dana. Nije još ni progovorilo. Dijete je plakalo. Prišao je jedan četnik i pitao je, zašto dijete plače? Rekla je da je gladno.

" Daj ga ovamo da ga mi nahranimo ", zapovjedio je smijući se.

Žena je samo nijemo pogledala u njega. Lijevom je rukom pomakao ćebe s glave djeteta, a desnom je isukao veliki nož i presjekao djetetu vrat. Žena je vrisnula oblivena krvlju. Zgrozila sam se od užasa. Gledam tog koljača koji se opet obratio toj jadnoj ženi:

" Vidiš kako ga mi možemo ušutkati da ne plače! Vidiš kako sam ga ja nahranio, pa sad ne plače!"

Cinički se nasmijao i počeo se udaljavati. Žena je gotovo skamenjena, čvrsto privila dijete uz sebe, puštajući poneki bolni krik. [9]

 

U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je držala u naručju dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila: "Alija, nemoj plakati!" Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo, sada više nije gladno i neće plakati. [10]

 

"Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ‘Rađam!’ ‘De sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu’… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat (...) Crijeva izletiše…" [11]

 

Za kratko vrijeme su u dolinu u Potočarima dovezene desetine autobusa i kamiona. Preplašena masa je hrlila da se što prije ukrca. Stotinjak muškaraca je uspjelo da uđe u prvih nekoliko autobusa, a onda je počelo odvajanje. U prvih nekoliko autobusa bili su i vojnici holandskog bataljona - koji su je dobio naredbu da se "treba pobrinuti da se prisilna evakuacija obavi na što je moguće humaniji način", a konvoje je pratilo i po jedno vozilo UN-a, međutim, niti jednim, niti drugim, povratak u Potočare nije bio dozvoljen, a vozila je konfiskovala VRS.

Muškarcima je naređeno da odu do obližnje kuće, a žene i djeca ispod 14-15 godina su ukrcavni u autobuse i kamione. Bilo je jasno da će uslijediti pokolj. U nadi da će im donijeti ikakvu zaštitu, major Rob Franken je naredio da se sačini lista svih vojno sposobnih muškaraca unutar fabrike akumulatora. Konačna lista brojala je 239 osobe, a ukupan broj je iznosio oko 300, obzirom da mnoge osobe nisu pristale da se njihovo ime nađe na listi. Kako će se ispostaviti, međutim, taj njegov pokušaj neće spasiti mnogo života.

U noć je deportacija prestala, ali zločin ne. Sve je očiglednije bilo da su masovna ubistva civila - muškaraca, silovanje žena i djevojaka, u toku. Neki od vojnika DUTCHBAT-a u svojim izjavama navode kako su i sami bili svjedoci likvidacije muškaraca - civila - u Potočarima. Nisu pošteđena ni tek rođena djeca. Noć u fabričkim halama i cijeloj dolini bila je ispunjena kricima, pucnjevima, plačem,...vladala je neviđena panika.

"Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv.
Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena."
[svjedočenje: bolničar Holadnskog bataljona]

13. jula - u četvrtak - srpski vojnici skoro da više nisu skrivali svoje zločine. Počeli su masovne likvidacije grupa ljudi. Neki su ubijeni na licu mjesta, a neke su odvodili u pravcu Bratunca. Od ranog jutra, transport izbjeglica prema Kladnju je nastavljen, tako da su svi ljudi izvan kruga baze "Charlie" (Fabrika akumulatora) bili deportovani negdje u ranim poslijepodnevnim satima.Ostatak ljudi, njih nekoliko hiljada, deportovano je iz kruga fabrike za samo tri sata. U Potočarima su ostali još samo vojnici UN-a sa svojom komandom, te malobrojni uposlenici - lokalno osoblje koje je posjedovalo akreditacije UN-a. Oni koji nisu imali UN akreditacije, biće isporučeni na "milost" srpskim vojnicima.

Holandski vojnici će biti zadržani još sedam dana, a onda će 21. jula napustiti Srebrenicu. Napustiće je i oko 2000 muškaraca - zarobljenika, ali će dospjeti samo do Bratunca, nakon čega će im se izgubiti svaki trag.

Već 13. jula vršene su masovne egzekucije Bošnjaka u Jadru i okolini Cerske. Neki od njih su bili dovedeni direktno iz Potočara, a veći dio je zarobljen iz razbijene kolone koja se pokušavala probiti na područja pod kontrolom ARBiH. Jedno od najstravičnijih i najmasovnijih pogubljenja izvšeno je u poljoprivrednom skladištu u selu Kravica. Stotine ljudi su zatvoreni u skladište, a nakon toga je otvorena vatra iz svih pravaca i svih raspoloživih oružja.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica dokazi su da je ondje došlo do ubijanja, za one kojima su posebni dokazi trebali. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

Narednog dana, egzekucije su nastavljene, a broj pogubljenih civila se povećavao. Na lokalitetima Grbavci i Orahovac, gdje je dovezeno oko 2000 zarobljeinka, organizirano su izvođene grupe i strijeljane (svezanih ruku i sa povezima na očima) na otvorenom prostoru, dok je teška mehanizacija kopala jame za ubijene, pripremajući "objekte" u čijoj "konstrukciji" je srpska vojska bila nadaleko poznata: masovne grobnice.

Na drugom lokalitetu, u selu Pilice, skupljena je grupa oko 1200 ljudi. Neki su umrli od iscrpljenosti i izgladnjelosti u gimnastičkoj sali škole u koju su dovedeni, a najveći broj je pogubljen na Vojnoj ekonomiji Branjevo.

MASOVNE GROBNICE

Srpska vojska je pogubljene zarobljenike, najvećim dijelom civile, zakopavala u primarne masovne grobnice na područjima opšina Zvornik, Bratunac, Vlasenica i Srebrenica. U cilju da se prikriju zločini, primarne masovne grobnice, čiju lokaciju su egzekutori i njihovi naredbodavci jasno znali, otkopavane su i posmrtni ostaci žrtava dislocirani na nepristupačne terene desetinama kilometara daleko od primarnog mjesta pogubljenja. U tim operacijama se dešavalo da su posmrtni ostaci jedne osobe, nakon ekshumacije i identifikacije pronađeni u tri i više različitih masovnih grobnica. Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva sačinio je mapu masovnih grobnica na području Bosne i Hercegovine, na kojoj su jasno označene i masovne grobnice žrtava srebreničkog genocida.

11. juli je dan u kome su oči domaće i svjetske javnosti uperene prema Potočarima u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, u Evropi - u kojoj je ovo dan žalosti, u svijetu, koji je istog tog dana 1995. godine bio slijep, gluh, nijem. Na stotine identifikovanih žrtava bivaju konačno ispraćene na vječni svijet onako kako to dolikuje svakom čovjeku, poštujući njegovo dostojanstvo - nešto što je bilo uskraćeno na isti ovaj datum kobne, 1995. godine.

"Knjiga o Srebrenici", Sadik Salimović, SO Srebrenica, 2002.

"Naše najbolje - Bosna i Hercegovina", PSB/SFOR 2003.

"Rod Dobretinić – Latinica (Latinčić), trgovci i srebrenički knezovi, darovatelji franjevačkih samostana i crkava u Bosni "
Marijan Sivrić, Bosna Franciscana (30/2009)

"Putopis"
Evlija Čelebi, Sarajevo, 1996.

"Iliri"
Ante Stipčević, Zagreb, 1974.

"Samrtno srebreničko ljeto '95"
UG "Žene Srebrenice", Tuzla, 1998.

"Srebrenica (1987-1922)"
Besim Ibišević, Amsterdam,1999.

"Genocid u Srebrenici"
Nijaz Mašić

"Za istoriju rudarstva I"
M. Dinić

"Susedi: Srebrenica"
Olga Zirojević, Republika & Yurope, broj 242-243

"Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku"
- "Dubrovačka Republika"
Wikipedia, slobodna enciklopedija [HR]

"Srebrenica"
- "Genocid u Srebrenici"
Wikipedia, slobodna enciklopedija [BS]