Malika (ar. kraljica) je šestodjelni serijal tekstova iz magazina Aramco World, u kome su sadržane priče o nekim od najmarkantnijih ženskih ličnosti u historiji islamskog svijeta. Lahko bismo na današnji dan, primjerice, pomislili na lijepu jordansku kraljicu Raniju el-AbdAllah ili markantnu katarsku šeiku Muzu bint Naser, tursku premijerku prof. dr. Tansu Čiler, pakistansku političarku Benazir Buto. Iako priče koje ćete čitati sežu daleko u prošlost, vjerujem da bi moderna muslimanka: djevojka ili žena na oba primjera mogla mnogo naučiti, za razliku od onoga što joj serviraju današnji mediji.
Preveo i uredio: Rusmir Gadžo, juni 2017. g. | ramazan 1438. h.g.
Izvor: "Malika VI: Sayyida Al-Hurra" (Aramco World, January/February 2017)
Autor: Tom Verde
Ilustrator: Leonor Solans
Sayyida Al-Hurra
Šesta, ujedno i posljednja priča iz ovog serijala, smještena je u XVI stoljeće, u dobu kada je Maroko postao oaza spasa za muslimanske i jevrejske izbjeglice iz Andaluzije (el-Endelus) koja pada u ruke buduće Kraljevine Španije. Ženu koja je vladala i branila marokanski priobalni grad-državu Tetuan historija poznaje pod različitim identitetima. Ime pod kojim je i ovdje navodimo, zapravo je njena titula "Slobodna gospođa" ili "Nezavisna žena". Za one koji su je željeli oklevetati, bila je "gusarska kraljica". Hasna Lebedi, autorka djela "Feminističke tradicije u usmenim predanjima iz Maroka i Andaluzije" svrstala je Sejjidu među heroje koji su prisutni u historiji i folkloru ova dva geografski bliska područja.
Život naše šeste kraljice po redu obilježen je dobrim dijelom krizama koje su se zbile u eri u kojoj živjela i vladala. Dramatičan prevrat počeo je 1492. godine, kada je njena, zajedno sa drugim muslimanskim i jevrejskim porodicama, prognana iz voljenog im grada Granade. Udružene snage kraljice Izabele od Kastilje i kralja Fernanda Aragonskog ugasile su el-Endelus i okončale skoro osam vijekova dugu vladavinu muslimana, zauvijek ih protjeravši sa poluostrva Iberija.
Egzodusni val više hiljada nesretnih imigranata zaplavio je urbane centere na sjeveru Afrike, gradove poput Fesa, Orana i Tunisa, piše alžirski historičar el-Makari, stotinu godina nakon ovih zbivanja. Nastanili su i pustinjske oaze i distrikte poput Tetuana, Salea i zaravni Metidža, u neposrednoj blizini Alžira. Među njima su se našli i kaid (plemenski vođa) Mulaj Ali ibn Rašid, njegova supruga Lala Zuhra Fernandes, njegov sin Mulaj Ibrahim i kćerka... ona koja će postati Sejjida el-Hura. Njeno pravo ime je vjerovatno 'Aiša, a rođena je negdje između 1485. i 1495. godine. Porodica Rašid bijaše plemenitoga roda, a tvrdili su kako vode porijeklo i od Poslanika Muhameda (a.s.), preko Idrisa I, osnivača prve islamske dinastije u Maroku. Nakon prebjega iz Andaluzije, smjestili su se na planini Rif, jugoistočno od grada Tendžeh (Tangier), gdje je Mulaj Ali podigao i vodio grad Šefšaven. Kako je i sam bio izbjeglica (muhadžir), Mulaj Ali je otvorio kapije novoosnovanog gradića valu izbjeglica koje su bježale iz Andaluzije, za vrijeme španske "Rekonkviste" (ponovno osvajanje, preotimanje).
'Aiša je u ranom životnom dobu bila svjedok opisanih previranja i demografskih kretnji. Omogućeno joj je prvoklasno obrazovanje, još od malih nogu. Odlično je poznavala strane jezike, uključujući španski (castellano) i portugalski. Isticala se u znanju iz vjeronauka (teologije). Među njenim učiteljima bijaše i slavni marokanski učenjak Abdallah el-Gazvani, čiji otac šejh Ud'žal, podjednako učen, jednom prilikom stavi svoju ruku na 'Aišinu glavu i reče: "Ova će se curica na visoku poziciju uzdići".
Godine 1510., 'Aiša je napravila već prve korake u ispunjavanju Ud'žalovog predviđanja. Udala se za guvernera Tetuana - ebu Hasana el-Mendarija. Tetuan je bio smješten na oko 55 kilometara sjeverno od Šefšavena i glavna je marokanska luka preko koje se dobavljala roba iz unutrašnjosti zemlje, ali i šire. Osnovan kao utvrda, Tetuan je bio i taktička baza za mornaričke napade na grad Ceutu, koja bijaše nekad pod kontrolom rivalskog plemena Nasrid ili pod kontrolom kršćanskih snaga iz Potrugala. Plašeći se ove taktičke prednosti Tetuana, Potrugalci su ga napali i 1400. godine sravnili sa zemljom.
"Ostade tako napušten 80 godina, dok jedan od kapetana iz Granade ne odluči da ga u potpunosti obnovi," piše historičar el Hasan ibn Muhamed el-Vezan, koji je kasnije postao poznat pod nadimkom "Afrički lav" (Leo Africanus) i poput 'Aiše i njene porodice je prebjegao iz Andaluzije. Kapetan koga je spomenuo zapravo je el-Mendari, jedan od posljednjih branilaca Granade i po tradiciji osnivač modernog Tetuana. "Bio je ovlašten da obnovi grad i prikuplja poreze," piše el Hasan. "Ponovo je izgradio zidine, podigao tvrđavu... i vodio ratove protiv Portugalaca, često napadajući Cautu, Ksar i Tendžeh."
Historičari se razilaze u mišljenju o kojem je Mendariju riječ - da li 'Aišinom suprugu ili nekom drugom, mlađem članu ove istaknute porodice, nekom ko ga je naslijedio, možda njegovom sinu (Muhamedu el-Mendariju) ili bratiću. U svakom slučaju, njeno obrazovanje, jačina karaktera i prisebnost učinili su je političkim liderom, nezavisno o nadzora, instrukcija ili odobrenja koje bi eventualno očekivala od muškaraca.
"Muški su članovi porodice imali puno povjerenje u nju, a to se činilo uobičajenim kod svih marokanskih žena porijeklom iz Andalzije," primjećuje Hasna Lebedi. "Znala je kako postupiti u različitim okolnostima, a osobine poput ove su je upravo i učinile velikim liderom."
Udaja za člana porodice el-Mendari i savezništvo koje je uslijedilo bio je mudar potez. Pošto je bila vladarica Tetuana, zajedno sa suprugom, a postavila svoga brata Mulaj Ibrahima za vezira Ahmedu el-Vatasiju, sultanu od Fesa, 'Aiša je umetnula porodicu Rašid među glavne igrače okupljene oko ideje ujedinjenja Maroka protiv sila u usponu - Španije i Maroka. Potreba za jedinstvom bila je izraženija nego ikada ranije.
Portugalci su 1488. godine oplovili južni vrh Afike i pronašli vlastitu morsku rutu do Arabije, Indije i Jugoistočne Azije. Njihov poduhvat je oštetio profit trgovaca širom Sjeverne Afrike, koji su stoljećima posredovali u trgovini između Zapadne Evrope i Azije. Portugalci su osnovali i nekoliko priobalnih kolonija u Africi, na taj način se povezavši sa unutrašnjošću kontinenta. U isto vrijeme, Španci su se tvrdoglavo držali svojih stražarskih pozicija na sjevernoafričkoj obali: Tripoli, Alžir i Santa Kruz, dok su prema njima hrlili putem Gibraltarskog moreuza. Na ekspanziju Osmanlija na Mediteranu gledali su neprijateljski i sa oprezom.
Za to vrijeme je Ahmed el-Vatasi, sultan grada Fesa, smještenog u centralnom dijelu današnjeg Maroka, zatražio savezništvo Portugalaca u borbi protiv pobunjeničkog plemena Sa'adi, koje je uživalo podršku Engleza. Sredozemno more, Mediteran, nekada poznato kao Rimsko jezero, postalo je sataraš interesa sa svih strana svijeta.
'Aišin prvi suprug je preminuo između 1515. i 1519. godine, a ona je time preuzela titulu jedinog vladara Tetuana: "Sejjida el-hurra, hakimetu-Titvan" - nezavisna vladarica, upraviteljica Tetuana. Evropljani su se zapravo pitali da li je Sejjida el-Hurra bilo i njeno pravo ime, jer je u tadašnjim španskim zapisima zavedena ka Sida el-Horra. Najprije će biti da je pravo ime zamijenjeno titulom, jer njeno pravo ime 'Aiša nisu poznavali. Na jednu ili drugu stranu, ostavimo li ime Sejjida el-Hurra po strani, kao vladarica je bila uspješna narednu četvrt stoljeća. Španski historičar Herman Vaskez Ćamoro u svome djelu "Žene gusari" kaže da je za njenoga vremena u Tetuanu vladao neviđen prosperitet, kojega je brzo dostigla. Uspjeh je uveliko dolazio iz jednog očiglednog izvora: napada na španske i portugalske brodove natovarene robom, zlatom i drugim blagom. Njenu titulu "kraljice gusara" zacementirala je povezanost sa glasovitim moreplovcem Oruč Reisom, kojega je Zapad poznavao kao Barbarosu.
Oruč Reis, zvani Barbarosa, rođen je 1474. godine, na ostrvu Lesbos (današnja Grčka). Njegov stariji brat Hajretin i on bili su najozloglašeniji od svih tzv. barbarskih gusara. Često su mijenjali svoja uporišta na Mediteranu, kao tek nominalni podanici osmanskog sultana. Njihovi su podvizi uključivali napade na španske kolonije, vitezove hospitalce i odvažni udar na daleko veću pomorsku karavanu pape Julija II. Oruč je bio zastrašujuća pojava, sa srebrenom prostetskom rukom. Uprkos tom hendikepu, očevici kažu da se kao lav borio do zadnjeg daha. Ipak, imao je i mehku stranu srca: između 1504. i 1510. godine je prevozio muslimanske izbjeglice iz Španije na sjevernoafričko kopno. Zbog toga je i zaslužio laskavi i topli nadimak Oruč-babo (Baba Oruç). Evropljanima je to iz nekog razloga zazvučalo kao "Barbarosa", što je na italijanskom zapravo značilo "riđobradi" (op. prev. > barba - brada; rosso - crveno). Kakva god da bijaše stvarna boja njegovih brkova, Oruč je privukao pažnju i divljenje Sejjide el-Hurre zbog principa i postupaka. Nakon što su udružili snage, uskoro su ostvarili potpunu dominaciju u mediteranskim vodama. Rasturali su španske brodove i gradove-kolonije, te uzimali njihove stanovnike za zarobljenike. Španski izvori opisuju napad na Gibraltar iz 1540. godine, gdje navode velike gubitke i značajan broj zarobljenika, za koje je Sejjida el-Hurra zatražila otkup. Portugalci su za to vrijeme Boga molili da je ugledaju kako visi sa brodskog pramca, navodi Ćamoro. Sebastien de Vargas, portugalski kraljevski izaslanik u Fesu, opisuje je kao "veoma agresivnu ženu, koja se prema svemu odnosi neotesano."
Da li su Sejjida el-Hurra i Oruč Reis zaista bili gusari zavisi od toga na koga su gledali s druge strane topa. "Gusarstvo je bjesnilo u XVI stoljeću i nije ni u kojem slučaju bilo samo ograničeno na južnu obalu Mediterana," smatra Lebedi. "Engleski gusari su presretali španske brodove po njihovom povratku iz Amerike, a ono što su oteli bio je glavni izvor prihoda za upravu tadašnje kraljice Elizabete I." S druge strane, u vrijeme kad je živjela i Sejjida el-Hurra, Maroko nije imao svoju mornaricu, nego se odbrana obale oslanjala na gusare.
"Mnogi su od ovih 'gusara' bili zapravo prognanici iz Andaluzije, naseljeni u gradovima kao što su Sale i Tetuan. Pod komandom Sejjide el-Hurre, pomogli su da se odbije agresivna navala iz pravca Iberije, čije snage su željele kolonizirati i porobiti populaciju na sjeveru Afrike," piše Lebedi. "Sejjida el-Hurra je činila Špancima isto ono što su oni činili Marokancima. Ne bih je nazvala gusarem. Nazvati je gusarem značilo bi prebaciti svu krivnju na one koju su branili svoju zemlju od agresivnih kolonijalnih sila."
S porastom njene moći, rasla je i reputacija. Ahmed el-Vatasi je 1514. godine, za vrijeme obilaska regiona, u nastojanju da zagrije podršku za svoju ratničku dinastiju, zatražio i njenu ruku. Prihvatila je bračnu ponudu, ali je odbila otputovati u Fes na vjenčanje. Zatražila je da se vjenčanje održi u Tetuanu, što će biti i jedini put u marokanskoj historiji da se sultan oženio izvan prijestolnice. Vijesti o njihovom vjenčanju brzo su doputovale do Marida. Tamošnji kralj Filip II, duboko se zabrinuo. Zašto? U muslimanskom svijetu je njihovo vjenčanje značilo isto što i vjenčanje Fernanda Aragonskog sa Izabelom od Kastilje u Španiji.
Na veliku žalost, njena se vlast neće još drugo održati. Njena traljava "drži-ne daj" diplomatija i stalni sukobi sa Portugalcima bili su razlog da je Ceuta prekinula sve komercijalne veze sa Tetuanom. Lokalni trgovci tvrdili da su njena loša narav i ponos postali pogubni za njihovo poslovanje. Njen zet Mulaj Ahmed el Hasan el Mendari, nadajući se padu dinastije Vatasida, udružio se sa neprijateljskim plemenom Sa'adi. Stigao je 1542. godine u Tetuan, sa manjom armijom, te uzurpirao mjesto koje je do tada držala njegova punica. Prihvatila je svoju sudbinu i prebjegla u Šefšaven, gdje je živjela još 20-tak godina, do 14. jula 1561. godine.
Historičari kažu da je ona posljednja vladarica u islamskome svijetu koja je nosila titulu "el-Hurra" (slobodna, nezavisna). Iako za sobom nije ostavila nikakav pisani trag, ostaju riječi njenih voljenih Andalužana. Veleda, pjesnikinja iz 11. stoljeća, kćerka el-Mustekfija, vladara Korodove, u par stihova sumira sve žene, lidere, koje su se istakle tokom historije.
Vrijedna jesam, tako mi Allaha Uzvišenoga
i ponosno hodam, glave uzdignute.