Malika (ar. kraljica) je šestodjelni serijal tekstova iz magazina Aramco World, u kome su sadržane priče o nekim od najmarkantnijih ženskih ličnosti u historiji islamskog svijeta. Lahko bismo na današnji dan, primjerice, pomislili na lijepu jordansku kraljicu Raniju el-AbdAllah ili markantnu katarsku šeiku Muzu bint Naser, tursku premijerku prof. dr. Tansu Čiler, pakistansku političarku Benazir Buto. Iako priče koje ćete čitati sežu daleko u prošlost, vjerujem da bi moderna muslimanka: djevojka ili žena na oba primjera mogla mnogo naučiti, za razliku od onoga što joj serviraju današnji mediji.
Preveo i uredio: Rusmir Gadžo, juni 2017. g. | ramazan 1438. h.g.
Izvor: "Malika V: Nur Jahan" (Aramco World, November/December 2016)
Autor: Tom Verde
Ilustrator: Leonor Solans
Nur Jahan
Pričom se ponovo selimo na indijski potkontinent, na prostore današnjeg Afganistana, Pakistana i Indije. Putujemo unazad kroz vrijeme, do početka XVII stoljeća, u carske gradove Agru i Lahore. Mogulsko ili Mugalsko Carstvo.
Teško je reći da postoji osoba koja je udovoljila baš svakome, koja je, kako bismo rekli "po svačijoj mjeri". Carica Nur Džehan bila je veoma blizu tom opisu.
Uzorna majka i supruga, političarka, poslovna žena, modna dizajnerka, pokretačica razvoja i nosilac novih trendova, filantrop posvećen ženama, vojni komandant... pa čak i veoma sposoban lovac na tigrove.
Gorostasno carstvo kojim je upravljala, rame uz rame s mužem, zauzimalo je skoro cijeli indijski potkontinent i dio teritorije koja danas pripada južnom Afganistanu. Mogulsko carstvo osnovao je Babur (per. "tigar"), u prvoj polovini XVI stoljeća, lider turkijsko-mongolskog plemena, navodni nasljednik Džengis Kana i Timura Lenka. Od osnivanja, pa sve do sredine XIX stoljeća, Mogulsko Carstvo bilo je nadaleko poznato po jakom unutrašnjem ustrojstvu, nauci, toleranciji, kulturi i prosperitetu.
Carica kojoj ćemo ovaj put posvetiti pažnju - Nur Džehan (što je njena titula), rođena je u Kandaharu (današnji Afganistan) 1577. godine kao "Mihrunissa" (Sunce među ženama) - četvrto dijete u aristokratskoj perzijskoj porodici Mirze Ghiyas-ud Din Muhameda i Esmat Begam. Njen otac Mirza dobio je begovsku titulu za vladavine mogulskog cara Akbara, a mlada Mihrunissa je pohađala najbolje škole, gdje se isticala u likovnoj umjetnosti, muzici, književnosti, a bila je i zaljubljenica plesa.
Prevodilac zvanične hronike cara Akbara (Akbar-name), Heinrich Blochmann, navodi da je Mihrunissa u 17. godini udata za Ali-kuli bega Istedžlu, novopečenog aristokratu, kojem je Akbarov sin Šah Selim dodijelio titulu Šer Efkan ("ubica lavova"), zbog njegove neustrašivosti u bitkama. Iz te je zajednice rođena i njihova kćerka Ledli Begam. Akbarov sin Šah Selim preuzeo je tron 1604. godine. Time je prisvojio i carsku titulu Nurudin Muhamed Džehangir Bedšah-gazija,ili jednostavno "Džehangir" ("Osvajač svijeta"), kako će ga historija poznavati i pamtiti. Dvije godine nakon njegovog krunisanja, Mihrunissin suprug će poginuti u sukobu sa guvernerom pokrajine Bengal i njegovim oficirima.
Carski hroničar Mu'temid Han u svojoj Ikbal-nami prisjeća se da je četiri godine nakon smrti Šer Efkana, carevo oštro oko primjetilo Mihrunissu, prilikom proslave Nevruza. Džehangir se toliko zagledao u nju, da je odlučio da je pozove među odabrane žene u svome haremu. Samo dva mjeseca potom, 25. maja 1611. godine, Džehangir (41) je oženio Mihrunissu (35). Iako je posljednja, među njegovim brojnim ženama, za kratko vrijeme je postala njegova miljenica i glavna životna suputnica.
"Dan za danom, jačao je njen uticaj i položaj u carstvu," zapisao je Mu'temid Han. Umnogome se razlikovala od ostalih dama na dvoru, a sukladno tome je dobivala i razne titule, poput Nur Mahal (Svjetlost palače), Nur Džehan Begam (gospođa Svjetlost svijeta), Padišah Begam (gospođa Vladarica), dok konačno nije dobila svoju trajnu titulu: Nur Džehan - Svjetlost svijeta.
Njena moć na dvoru dijelom se zasnivala na čvrstoj poziciji članova njene porodice u tom okruženju. Otac je postao glavni ministar, njena majka nadzornica (matrona) carskog harema, brat Asaf Han upravnik carskog gazdinstva, a njegova kćerka Ardžumand udala se za Džehangirovog sina Šah Hurema. Koliki je bio njen uticaj, u čijim rukama je bila istinska moć, dovoljno govori i zapis holandskog trgovca Franciska Pelsaerta, koji bilježi: "Džehangir samo nosi titulu cara, dok Nur Džehan i njen brat Asaf Han drže Carstvo čvrsto u svojim rukama. Ukoliko bi neko zatražio da se obrati na dvoru i bio primljen, car Džehangir bi ga uistinu saslušao, ali nije davao konačan odgovor dok istu osobu ne proslijedi Asafu Hanu, koji je na isti način zatražio mišljenje sestre i carice - Nur Džehan."
Jedan od Džehangirovih biografa, Muhamed Hadi, primjećuje da ništa nije bilo indikativnije da Nur Džehan želi postati apsolutni monarh od hutbe koja se čitala petkom, na džumi. Carica je spominjana čak i prilikom vjerskih obreda i ceremonija. Ne samo da je obavljala administrativne poslove sa podanicima, nego su i plemići dolazili po njene instrukcije. Carski novac je kovan sa njenim likom, a na carskom pečatu se nalazio njen potpis.
Venecijanski pripovjedač i hroničar Nikolao Manuči u svojoj historiji mogulskog dvora pravi skicu lika carice Nur Džehan i kaže da je "žena od izuzetne prosudbe, istinoljubiva, sa svim zaslugama da bude prava kraljica."
Njena moć je djelomično bila i nadomjesna. Car je dugogodišnji alkoholičar, ovisnik o opijumu. Muhamed Hadi izvještava da je Džehangir kazao kako je Nur Džehan Begam odabrana kao takva i da je dovoljno mudra da se suoči sa svim državnim pitanjima. S druge strane, sve što je on želio, bila je flaša vina i komadić mesa - dovoljno za njegovu sreću. Kako se s vremenom njegovo zdravstveno stanje pogoršavalo, Džehangir je sve više hvalio "umijeće i iskustvo" njegove supruge, smatrajući ga većim od onoga koje imaju njegovi ljekari. Neprestano je isticao njenu "blagonaklonost i simpatije" jer se trudila da "smanji broj mojih čašica i odagna od mene stvari koje mi nisu odgovarale." Upravo se u ovom kontekstu historičari i osvrću na lik i djelo carice Nur Džehan. Vješto je manevrisala kroz vrijeme, brinući se za hronično oboljelog muža, odgovarajući na zahtjeve carstva. Izgledalo je kao da to čini bez ikakve muke. "Nemoguće je opisati ljepotu i mudrost naše kraljice. Ukoliko bi pred njom bio iznesen bilo kakav problem, ukoliko bi iskrsla neka poteškoća, ona bi ih riješila," piše Han.
Pohvale kojima je kićena, opravdane su širinom i raznolikošću njenih djela. Dokazala se u trgovini, jer je zemljišne grantove koje joj je Džehangir povjerio, pretvorila u profitne centre. Lično je vodila kalkulacije o uvozu žitarica, masla i druge robe, vodeći računa o njihovom prometu. Posjedovala je vlastite brodove koji su plovili prema Arabiji, Perziji i Africi... trgujući začinima, đumbirom i temeljnim biljem za parfeme, keramikom, slonovskom kosti, amberom i biserima. Vješto je uspostavila konkurenciju između Engleza, Holanđana i Portugalaca, odobravajući trgovinske koncesije (najčešće za indigo i vezene tkanine) za prilično visoke naknade.
Bogatstvo koje je na ovaj način stekla, koristila je kako bi pružila podršku slikarima, pjesnicima i muzičarima. Njeno naročito interesovanje za izgradnju i estetiku, daće mogulskoj arhitekturi jedan prepoznatljivi pečat. Primjerice, njena zaljubljenost u domaći vez i pripadajuću ornamentiku, odrazila se i na ukrašavanje objekata, poput turbeta njenog oca u Agri.
Istančani ukus je bio evidentan i na veoma raskošnim građevinama, koje je podizala na sve strane - od karavansaraja za trgovce i putnike, do palača i vrtova kakvi ranije nisu viđeni. Lično je dizajnirala izgled glasovitih vrtova Achabal u Kašmiru, sa cijelim bogatstvom voćki, fontanama i vodoskocima, osvijetljenim čak i noću, sa "bezbroj sijalica" kako piše Fransoa Berni - francuski ljekar, koji je posjetio ovo mjesto stotinu godina nakon izgradnje.
Ipak, prema potrebi, Nur Džehan je mogla biti i štedljiva, poput seoske domaćice. Jednom prilikom, koju zapisuje Kafi-han, historičar iz Delhija, Džehangir je upitao za troškove izrade fino vezenih ukrasa za kraljevske slonove. Došao je do saznanja da Nur Džehan na njih nije potrošila praktično ništa, jer su carski krojači ukrase napravili od poštanskih torbi.
Njenog odijevanja kad se tiče, postala je pionir onoga što bi se danas nazvalo dizajnerskom linijom. Modne trendove na dvoru postavljala je carica. Srebrom prošiveni brokat, lahke pamučne prekrivke za tijelo i glavu, izvezene cvijetnim motivima, a njen vlastiti "potpis" na ovim odijevnim predmetima bio je parfem od ružinog ulja - Atri Džehangiri. Za mladence nešto skromnijih mogućnosti, lično je dizajnirala sada već tradicionalni "nurmahali" - svadbenu odjeću prihvatljive cijene.
Ono po čemu je ostala upamćena, a nije bio puki gest, već istinska briga, jeste briga za siromašnim, mladim ženama. "Postavila se kao utočište za sve ljude koji su se po nečemu osjećali ugroženim. Za života je zbrinula najmanje 500 djevojaka, a hiljade ljudi su joj bile zahvalne na dušebrižnosti i velikodušnosti.
Konačno, kada bi se za time pojavila potreba, raskošne haljine sa cvijetnim dezenima zamijenila bi ratnom opremom. Na putu za Kabul, 1626. godine, zajedno sa Džehangirom, naišla je na zasjedu. Lično je predvodila carsku gardu u odbrani od napadača, sjedeći na leđima ratničkog slona. Njena sluškinja je tom prilikom ranjena u ruku, a lično Nur Džehan je izvukla strijelu, natopivšu svoju raskošnu odoru krvlju.
Suprug Džehangir pohvalio je suprugu i zbog njenih vještina u rukovanju oružjem, iz kraljevske korpe, smještene na leđima slona. Zapisao je u svojim memoarima da je ubila četiri tigra, sa šest metaka, priznajući i sam da slon nije miran kada "namiriše" tigra, stalno je u pokretu, a pucati iz korpe (imarija) nije nimalo jednostavna stvar. Nepoznati pjesnik, očevidac spomenutog događaja, bio je prilično impresioniran viđenim, pa je napisao:
Nur Džehan na svijet ovaj u ženstvenom liku dođe,
međ' muškima je ona, ubica tigrova!
Nemiri koje je uzrokovao Šah Hurem, pretvorili su se 1626. godine u otvorenu pobunu. Šah Hurem nije mogao podnijeti uticaj koji je Nur Džehan imala nad njegovim ocem. Džehangir je preminuo 1627. godine, a nedugo zatim je izbio rat za osvajanje trona. Nur Džehan je pokušala na tron postaviti Šahrijara, najmlađeg Džehangirovog sina, oženjenog njenom kćerkom Ladli Begam. Nažalost, Šahrijar je pogubljen, a na tron je zasjeo Šeh Hurem, koji se tim činom proglasio Šah Džehanom.
"Svjetlost svijeta nije se dalje uplitala. Preostalih devetnaest godina života, provela je povučenim životom u Lahoreu, sa kćerkom Ladli Begam. Odrekla se dotadašnjeg luksuza. Nosila je na sebi običnu, bijelu, pamučnu odjeću... izbjegavala slavlja i društveni angažman. Svjetlo života se u njoj ugasilo 17. decembra 1645. godine. Preminula je u 68. godini života. Ukopana je u Lahoreu, u turbe koje je sama dizajnirala. Sva njena milost i skromnost može se čitati iz natpisa nad njenim turbetom: