Najčešći propusti u bontonu unutar Božje kuće

 

Argentarius - Medicinarius

Programming apasionado - Photography enthusiast - Musical amateur

 

Reis-efendija Džemaludin Čaušević naslovio je Predgovor prijevoda Časne Božje Riječi na bosanski jezik, učinjenog zajedno sa hfz. Muhamedom Pandžom, rečenicom koja glasi: "Srce je Božja kuća". Za svaku se monoteističku bogomolju kaže da je Božja kuća, bezbeli i za džamiju. Hadžije prilikom boravka u Meki Oplemenjenoj u haremu najveće džamije na svijetu obilaze (tavafe) oko objekta koji je to i doslovno - "bejtullah" (ar. Allahova Kuća). Naravna je stvar da se ne misli na doslovnu Božju kuću kao građevinu iliti nekretninu, nego se u jednom prenesenom značenju ljudima želi skrenuti pažnja na posebnost tog časnog mjesta. Allah je metafizičko biće za nas ljude, izvan naše je zbilje, vremenske dimenzije i potpunog poimanja, Sveprisutan je i nećemo Njega u njoj, neuzubillah, sresti. Njega ćemo, u nešto drukčijem smislu (onom duhovnom), sresti u svakoj od njih, istovremeno.

Zamislite sad da ste pozvani na svečani prijem, kod nekog od ministara, premijera, predsjednika, uglednika, velikodostojnika. Siguran sam da bi svaki normalan čovjek razmislio kako će se odjenuti, ali i kako će se ponašati. Dakle, poveo bi računa o svojoj formi i sadržini.

Postavlja se važno pitanje, zašto je onda suprotno kad se krene na najveći prijem, kako kaže prof. dr. Enes Ljevaković, muftija sarajevski, na audijenciju - pred Gospodara nebesa i zemalja, dana i noći, istoka i zapada, života i smrti?! Zašto na namaz/salat, na koji smo se obavezali šehadetom, pogotovo onaj u odabranom džumanskom danu, idemo u skromnoj formi i najčešće još skromnijoj sadržini?

U džamiju se, pogotovo petkom, ne ide usput i svakakav. Ide se stati pred Vladara svemira, planirano i očekivano, u najvećem obaveznom skupu vjernika tokom sedmice. Zar to nije najveća čast? Zašto onda tu čast ne upotpuniti lijepim izgledom i još ljepšim ponašanjem? Allah je lijep i voli lijepo, prenosi se u jednom hadisu. Allah voli vidjeti tragove Svojih blagodati na Svome robu, prenosi se u drugom.


Najčešći propusti u ovom pogledu počinju već od lične higijene, preko nogu i čarapa koje zaudaraju, masne i perutave kose, neuredne brade i noktiju, zadaha iz usta - od nečistoće ili jake hrane, smrada ispod pazuha, pa do odurnog i nepodnošljivog "mirisa" duhana. Božji Poslanik je naložio da se čovjek prije odlaska na džumu - okupa. Preporučivao je na sva usta upotrebu misvaka - čišćenje usta. Sapun u današnje doba zaista nije nikakav luksuz, kao ni pasta za zube.

Nastavlja se sa odjećom, uz podsjećanje da je ovo najveći "prijem" kod Gospodara svjetova. Neadekvatan odabir odjeće: trenerke, majice bez rukava, trofrtaljni šorcevi, HTZ radna oprema, modni i odjevni dodaci koji bihuzure druge osobe; neprikladne aplikacije i natpisi, previše kratka odjeća, naročito kratke majice, zbog kojih u sred molitvenog prostora, na sedždi, 'sijevne' nečija do pola gola stražnjica. Podučeni smo da namazima, naročito ovim skupnim, prisustvuju i meleki, u velikom broju. Siguran sam da ponešto od ovoga i njih otjera, jer su stidljiva bića, a prisustvo meleka je mubarek!

Naročit je iritans kad "džematlija koji tek prispijeva", na mjesto gdje ćete za koji minut spustiti lice, zagatlja mokrim stopalima, ostavljajući mokar muhur (watermark, doslovno)... ili stresa ruke i kosu od viška vode i dahće i pomaže kao da se abdestio tekućim, užarenim kositrom.

Konačno, čistoća prostora unutar i oko džamije. Kada je riječ o obavljanju namaza u džamijskom haremu, onda se često mogu vidjeti i ljudi koji klanjaju stojeći, čučeći, u cipelama, a gdje se njima gazalo, to je već nadaleko nepoznato i upitno. Hasure, deke, tepisi i druge prostirke nakon namaza na zemlji ostaju kao neželjeno čedo. Manjina su džematlije koje se sjete da ih makar saviju.

Islam je vjera tahareta, a to je fizička čistoća, tijela i životnog prostora. Abdesthane poslije obaveznih skupnih namaza zasigurno nisu odraz našeg tahareta. Nakamarane papuče, pločice zaljevene i vodom i sekretima i sredstvima za čišćenje, petoprsti pečati od mokrih šaka - k'o da se došlo u kakvu neolitsku špilju, peškiri natopljeni i razbacani posvuda, toaletni papir i papirni ubrus očerupan i razbačen posvuda.

Sve navedeno se mnogo i ne odnosi na suštinsko značenje bontona, osim onog mokrog muhura, možda. U islamu je upravo i najvažnije da je čovjek lijepoga edeba, ahlaka, bontona, ponašanja, držanja, postupanja. Forma će ga samo upotpuniti, ukoliko posjeduje lijep edeb. Poslanik Muhammed (a.s.) je upravo poslan da upotpuni ljudski ahlak, a ne ljudsku formu. Poslan je da koriguje nutrinu i suštinu, a ne estetiku, iako nije rekao da izvanjsko treba zanemariti. Naprotiv, islam je vjera ljepote, u svakom obliku!


Iz tog razloga smatram neprikladnim i dajem sebi za pravo da skrenem pažnju da je u džamiji nedopustivo glasno pričati u toku učenja Kur'ana, hutbe ili nakon (džuma) namaza, kada su drugi još uvijek pred Gospodarom. Nedopustivo je glasnim govorom i raspravama o trivijalnim dnevnim zbivanjima (poput krčkanja kešketa ili političkih previranja) bihuzuriti ljude koji su tu došli klanjati namaz u miru i njime postići mir. Nije lijepo ni neodmjereno se nakašljavati, čistiti grlo i nos uz povike "hm, hm... Jaaa Allah, Jaaa Rabb!" - kao da je melek smrti pred očima i već je prigrabio za dušu. Nije lijepo izvoditi bilo kakve slične onomatopeje jačine par stotina decibela, koje ometaju i imama i vjernike. Niti je lijepo naprasno se smijati u molitvenom prostoru. Pokuđeno je prolaziti ispred klanjača koji nema "sutre" (pregrade na udaljenosti većoj od tri podlaktice) ispred sebe. Hazreti Omer je u par navrata htio fizički da se obračuna sa ljudima koji su se neotesano ponašali u džamiji. O njegovoj snazi ne treba naročito govoriti, a ni imanu.

Podjednako je neukusno, a danas jako prisutno, u toku hutbe vrtiti po ekranu mobitela i halapljivo očima upijati sadržaje lokalnih portala, ili bilo koje od društvenih mreža. Osim što odvraća od suštine i dovodi u pitanje motiv (nijet) našeg dolaska u džamiju, šejtanu na zadovoljstvo, nikad se ne zna kakav sadržaj može "iznenaditi" ljudsko oko u tom momentu i neupitno umanjiti vrijednost namaza "prispjelog džematlije". Ništa drukčije nije ni sa maničnom sječom voća u video igri Fruit Ninja ili upijanjem sadržaja sa omiljenog YouTube kanala - makar bio i vjerski. Sve što odvraća pažnju od sadržaja u Božjoj kući, logično, suvišno je u tom časnom prostoru. Naročito je bolno kada opisano gutanje sa ekrana čini imam, pogotovo mlad, u mihrabu. Porazno, ali osvjedočeno.

Hutba je sastavni dio džuma namaza, a u namazu su ljudi okrenuti prema kibli, pa me lično zbunjuje kako imami nikada ne opominju starije džematlije da za vrijeme hutbe ne okreću leđa kibli. Da nas Allah uputi, pa da svoja prsa nikad od Njega ne okrećemo i da poboljša naše stanje, pa da njegov posljednji Glasnik bude ponosan na ljude koje je ostavio iza sebe, a za koje će se na Sudnjem danu zalagati.